Prošlost je, ipak, samo prošlost...
sunflower | 14 Februar, 2011 19:01
Nekada davno voleo sam da se šetam ulicama starog Dorćola, beogradskog naselja na obali Dunava. Krenuo bih od Bajlonijeve pijace pa bih uskim uličicama stigao skoro do Kalemegdana, tu bih skrenuo ka obali Dunava i šetnju završio nanekoj klupi tik pored reke. Kući bih se vratio čuvenim tramvajem broj 2, koji je specifičan po tome što kruži oko centra grada. Bilo je to neko drugo vreme, opasno.
Zemlja se raspadala, ratovi su se vodili a ulicama Dorćola harali su moji vršnjaci koji su tada mislili da su najjači na svetu. Onaj koji bi se slučajno zadesio na njihovoj teritoriji obično bi završio svoje putešestvije bez delova odeće i obuće, umoran od sklekova, krvav od pesnica. Dorćol je bio svojevrsni regrutni centar kasnije najokorelijih i najpoznatijih beogradskih žestokih momaka čija slava se pronosila širom bivše Jugoslavije.
Ja sam imao tu sreću da me nikada nikonije dirao. Nisam bio sa Dorćola ali doživljavao sam ga kao svoj kraj grada. Znao sam svaku ulicu, svaki broj, svaku kuću. A na Dorćolu ste mogli videti neke od najstarijih i najlepših beogradskih kuća. Doduše, već tada su bile stare i oronule ali svaka je odisala nekom čudnom pozitivnom energijom. Kada se danas setim tog vremena, nije mi jasan taj osećaj koji se u meni javljao kada bi ih, po ko zna koji put, iznova video ali ta senzacija i danasu meni izaziva neku prijatnu jezu.
U nekima od tih kuća rodili su se najveći umetnici 20. veka a danas u njima žive siromašne, uglavnom Romske porodice na ivici egzistencije. Bogato tkane zavese zamenile su stare krpe a salonski nameštaj stari kreveti, fotelje i stolice. Tu i tamo našlo se mesta za poneku zgradu klasičnog socrealističnog stila koja se u čitav prostor nikako ne uklapa alii one su izgrađene u vreme kada niko nije ni gledao na estetske aspekte gradnje već je primarno bilo izgraditi što više stambenog prostora.
Skoro svakoga dana prolazio sam tim ulicama, pored tih kuća, praćen pogledima lokalnih mangupa izavršavao na obali Dunava, okupan suncem i vetrom koji je skoro uvek prisutan na obali reke. Sada znam da je to bilo neko moje kaljenje čelika, neki moj heroizam koji iz današnje perspektive izgledatoliko smešno da mi uvek nateruje osmeh na lice.
Ali, bio sam srećan. Neizmerno. Rekame je smirivala, vetar mi je čistio svu negativnu energiju i kući bih se vraćao smiren i čist.
Danas, nakon 15 godina, Dorćol je zamene samo prljavi deo grada koji budi lepe uspomene. Obalu Dunava zaposeli su splavovi, automobili i tereni koje je naš nacionalni teniski heroj dobio da bi mu, valjda, na taj način Beograd odao zahvalnost zbog uspeha. To što je jedna od najlepših oaza mira,sreće i duhovne lepote uništena, to nikoga nije briga. Ponekad prodjem tuda, pokušavajući da izazovem onu emociju koju sam nekada osećao. Lokalnih mangupa više nema, hiperprodukcija stambenih zgrada poplavila je i taj deo tako da su skoro sve stare kuće netragom nestale a pored Dunava stoje neke nove klupe na kojima sede neki drugi ljudi. Čak je reka promenila miris.
Znam da svet ide napred, znam da se sve menja, znam da sam se ja promenio ali najlepše što u jednom gradu postoji nikada ne bi trebalo uništavati. Da ne grešim dušu, neke stvari su poboljšane, postoje nove staze za bicikliste i asfaltiran je dobar deo na mestima gde je to odavno trebalo uraditi ali... Meni, kao nekome ko zna kakav je duh to mesto imalo nekada, dok je sve bilo obično i predivno, ostaje samo da žalim.
Trudiću se, zaista, da prihvatim te promene, da pronađem ponovo deo sebe na tom mestu, da svojoj deci od malih nogu usadim ljubav prema gradskim oazama tog tipa ali, nisam siguran da ću uspeti, da ću iskreno prihvatiti napredak koji je usvojoj biti u stvari nazadovanje...
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (6).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. goldeneye | 02/14,2011 at 20:23
Pricao si o Dorcolu,ali ja bih pomenula jedan pogled na BG,a to je da je svakoga primio ma odakle dosao i svakome pruzio sansu.
2. sunflower | 02/14,2011 at 21:47
Potpuno si u pravu ali i pored toga svako ima neko svoje sećanje, neku svoju priču koja potiče iz mesta odakle je došao. Ne mogu ni da zamislim kako bi izgledao moj susret sa Dorćolom da sam 15 godina bio van Beograda.
3. sanjam | 02/15,2011 at 00:53
Bio bi ti neki strani svet, pretpostavljam...
4. sunflower | 02/15,2011 at 23:43
Sada mi deluje strano, mozda bih se bolje osecao da nisam prisustvovao njegovom nestajanju... Ali, mi smo tu da stvorimo bolji svet za sebe i nama drage ljude, zar ne?
5. blackmoonlight | 02/15,2011 at 23:53
Ne poznajem tvoj Dorćol.. ne poznaješ ni ti moj svet..
Ali znam.. dom je tamo gde je srce.
6. anna | 02/16,2011 at 02:29
...Samo da te pozdravim.
Dorcol,
krug dvojke...
moj Beograd!!!
Ne zameri, molim te,ja sam jedan od onih lokal-patriota,uvek bolesno zaljubljena u Beograd...Svesna sam svega sto ga kvari, znam da odavno ne lici na sebe, ali ko je doziveo i ziveo Beograd,zna o cemu govorim...kao i tebi,zao mi je, ali i BeoGradjana je sve manje , mozda od naseg grada previse ocekujemo...