Jevanđelje po 8. martu...
sunflower | 10 Mart, 2011 22:06
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (2). Trekbekovi:(0). Permalink
Jevanđelje po kasirki...
sunflower | 26 Februar, 2011 23:39
Maxi diskont. Centar Beograda. Stojim u redu na kasi, ispred mene je čovek šesdesetih godina, u kaputu, štofanim pantlonama i starim zimskim cipelama. U njegovoj korpi nalaze se dva hleba, litar mleka i nešto što deluje kao salama zavijena u papir. Žena na kasi starija od mene, nekih četrdesetak godina. Odmerila je gospodina od glave do pete i sa kiselim osmehom na licu krenula je da vadi stvari iz njegove korpe i da kuca.
- - Molim vas gospođice, nemojte u istu kesu hleb i ove stvari, evo ja ću da stavim u posebne kese.
(prevrtanje očima, caktanje usnama i nepromenjeni kiseli osmeh)
- - Dajte mi, molim vas, još jednu kesu?
- - Šta bre hoćeš, imaš jednu, dosta ti je ,šta ti sad smeta što hleb ide sa svim zajedno??
- - Pa zamolio sam vas da ne ide zajedno…
- - Ma evo ti kesa…
(čovek stavlja obahleba u jednu a mleko i salamu u drugu)
- - Evo, ukupno 211 dinara. Samo sitno...
(čovek vadi svežanj novčanica sitnijih apoena i počinje da broji)
- - Jao, pa zar nemaš ništa krupnije? Jebote, sve izgužvano…
- - Gospođice, ja imam samo ovako a i rekli ste da bude sitno…
- - Ma ne ta ko sitno nego da mi ne daješ hiljadarku… Ma odakle tebi hiljadarka (čitavo lice prelazi iz kiselog osmeha uz ironičan smeh)
- - Evo, 210dinara, da li mogu da vam ostanem dužan dinar?
- - Kako sad nemaš dinar?
- - Sačekajte, možda u nekom džepu imam dinar (čovek kreće da pretura po džepovima).
- - Ja ne znam kako vi to hoćete da kupujete a nemate para, mislim jebote, svako po dinar tako mi ostane dužan i onda ja platim na kraju. Ajde bre deda idi, jebeš dinar, praviš mi red.
(čovek posramljeno uzima kese izlazi napolje)
(žena za kasom nastavlja da priča)
- - Eto dečko, vidi ti ovog odrpanca, jebote, pa taj zakine za dinar u toku dana njih 50 minimum, pa vidi ti koliko je mesečno, 1500 dinara samo na prevaru. Jao, sve bih ja njih u zatvor, oće da kupuju, nemaju para i šta, ja da ih izdržavam?? E pa nema, ako nemaš para, nema ni leba ni mleka pa da vidiš. Evo, ovo sve ti je 647 dinara.
(dajem novčanicu od500, od 100 i od 50 dinara)
- - Mislim, uvek me takvi likovi iznerviraju. E dečko, nemam tri dinara da ti vratim, ajde da ti ostanem dužna, nije problem, a? (skoro pa namig i kez od uha do uha)
Potpuno šokiran uzimam svoju kesu i izlazim iz radnje. Ispred radnje stoji čovek koji je pre mene bio na kasi, prilazi mi i pita me:
- - Gospodine, izvinite, da li biste imali samo jedan dinar da mi date, ostao sam dužan u radnji pa da vratim, znate?
Vadim dinar iz jakne i dajem čoveku, on mi se sa osmehom na licu iskreno zahvali i ponovo krene da uđe u prodavnicu, da plati ono što duguje. Ja ga zaustavim I kažem:
- - Evo izvolite još dva dinara pa zamolite devojku za kasom da vam vrati 5 dinara, meni je ostala dužna tri, slobodno je podsetite, ja sam bio odmah iza vas.
Čovek potpuno začuđen. Nije mu jasno. Ja se nasmejem, potapšem ga po ramenu i okrenem se. Odem da ne bih napravio fatalnu grešku i lišio života nekoga ko ne zaslužuje da živi.
Posted in Priče . Dodaj komentar: (2). Trekbekovi:(0). Permalink
Jevanđelje po Tomici...
sunflower | 24 Februar, 2011 20:47
Nakon više godina potpunog ludila rešio sam da promenim život iz korena. Jedan od aspekata je i poseta lekarima pošto sam svoje zdravlje doveo do tačke u kojoj može postati kritično.
I odem ja tako, preko neke sitne veze, kod interniste, neurologa i gastrointestinologa...Ovaj potonji mi dijagnozira, pipkajući me po stomaku, da sam oboleo od hiatus hernije, tj. da je već duže vreme imam ali da se sad “javila” ali da potvrdim to dodatnim pregledom. Neurolog mi reče da moram da uradim magnetnu rezonancu glave zbog nekih uglova, štatijaznam...Internista je zaključio da, po nekim normalnim tablicama, imam hipertenziju i da moram da pijem lekiće dok se ne sredi i ne ispita sve. Kako sam se nadao, loše sam se udao. Rekoh sebi, nema veze,bitno je da sam na vreme uočio probleme, daj da rešavamo sve pa da bude bolje. Samo da još uzmem upute od lekara opšte prakse i sve sjajno.
Odem u dom zdravlja a pošto sam poslednji put kod istog bi pre 5 godina zbog neke prehlade, dobro sam i sprat pogodio. Dobar dan, dobar dan. Ja došao po upute od lekara opšte prakse. A ko vam je lekar? Nemam pojma. Onda su me terali da izaberem lekara (čuj, ko da ja znam ko je ko uopšte) i poslali me da čekam ispred ordinacije. Čekao sam od 17 do 19 i na kraju rekoše da ne mogu da dođemna red(!?) već da zakažem susret sa lekarom. Ali ne tu odmah nego da okrenem sutra popodne telefon taj i taj i da zakažem. Ajde dobro,rekoh, možda je to nešto novo. Sutra sam oko 13 časova pozvao iljubazna sestra mi je zakazala pregled za 10 dana, kao sve je puno. Sačekam i tih 10 dana, dođem u dogovoreno vreme i, naravno, ispred mene desetoro ljudi, isto zakazani. Kažu gužva. Kakva gužva ako nam zakazuju?! Pređem i preko toga i posle sat i 45 minuta dođem na red. Doktorka me lepo primi, pogleda sve što imam od papira i kaže da ne može da mi da upute bez pregleda interniste iz doma zdravlja. Kažem joj lepo da me je internista na klinici već pregledao i da ne vidim razlog za time ali izgleda da su takvi novi propisi i ja tu rešim da ne pravim problem nego odem sa uputom za internistu na pregled.
Kad ono,i tu se zakazuje. Dobro, ajde zakažite mi. Naravno, prvi slobodan datum je za mesec dana. E tu više nisam imao strpljenja. Pukoh skroz na jadnu devojčicu s one strane stakla. Odjednom se stvorio slobodan datum za 5 dana od tog. Ajde, i to je nešto. Sve u svemu, i to sam uradio i dobio od interniste iste nalaze koje već imam i naravno, ajmo opet kod lekara opšte prakse po upute. Dobijem lepo 3 uputa i kaže mi doktorka da se to zakazuje na klinici, na primer u Kliničkom centru.
Nađem telefone na internetu i zovem, pitam jel može da se zakaže, kažu može. Magnetna rezonanca glave u februaru 2011. godine, pregled stomaka za 6 meseci i kardiološki pregled isto za 6 meseci. Još je dodala da ako imam neku vezu mogu da me ubace i ranije (?!?!?). Verujte mi, deset sekundi sam ćutao, pokušavajući da ne izgovorim ono što mi je na pameti bilo u tom trenutku. Rekoh samo hvala ispustih slušalicu. I ostadoh u blaženom stanju potpunog ludila.
Nađoh privatnu kliniku po preporuci, magnetna 9000, gastro 5000, kardiološki pregled oko 5000. Kada može? Može sutra. Jel dobijam i tumačenje rezultata? Naravno, lekar piše izveštaj. I dobijete karticu da sledeći put vi ili član vaše porodice ima popust od 50% na 3 pregleda po izboru. A za 2000 mesečno dobićete ličnog lekara i 5 besplatnih pregleda i tretmane i svašta nešto.
I sad čekam, skupljam 20000 dinara da odem i, kao čovek koji živi u normalnoj zemlji, obavi sve preglede koje je potrebno da odradim. A vi, koji nemate novca, šta da vam kažem, smrt je neproverena glasina ali potvrđena činjenica.
Posted in Moj Život, Pre i Posle . Dodaj komentar: (2). Trekbekovi:(0). Permalink
Prošlost je, ipak, samo prošlost...
sunflower | 14 Februar, 2011 19:01
Nekada davno voleo sam da se šetam ulicama starog Dorćola, beogradskog naselja na obali Dunava. Krenuo bih od Bajlonijeve pijace pa bih uskim uličicama stigao skoro do Kalemegdana, tu bih skrenuo ka obali Dunava i šetnju završio nanekoj klupi tik pored reke. Kući bih se vratio čuvenim tramvajem broj 2, koji je specifičan po tome što kruži oko centra grada. Bilo je to neko drugo vreme, opasno.
Zemlja se raspadala, ratovi su se vodili a ulicama Dorćola harali su moji vršnjaci koji su tada mislili da su najjači na svetu. Onaj koji bi se slučajno zadesio na njihovoj teritoriji obično bi završio svoje putešestvije bez delova odeće i obuće, umoran od sklekova, krvav od pesnica. Dorćol je bio svojevrsni regrutni centar kasnije najokorelijih i najpoznatijih beogradskih žestokih momaka čija slava se pronosila širom bivše Jugoslavije.
Ja sam imao tu sreću da me nikada nikonije dirao. Nisam bio sa Dorćola ali doživljavao sam ga kao svoj kraj grada. Znao sam svaku ulicu, svaki broj, svaku kuću. A na Dorćolu ste mogli videti neke od najstarijih i najlepših beogradskih kuća. Doduše, već tada su bile stare i oronule ali svaka je odisala nekom čudnom pozitivnom energijom. Kada se danas setim tog vremena, nije mi jasan taj osećaj koji se u meni javljao kada bi ih, po ko zna koji put, iznova video ali ta senzacija i danasu meni izaziva neku prijatnu jezu.
U nekima od tih kuća rodili su se najveći umetnici 20. veka a danas u njima žive siromašne, uglavnom Romske porodice na ivici egzistencije. Bogato tkane zavese zamenile su stare krpe a salonski nameštaj stari kreveti, fotelje i stolice. Tu i tamo našlo se mesta za poneku zgradu klasičnog socrealističnog stila koja se u čitav prostor nikako ne uklapa alii one su izgrađene u vreme kada niko nije ni gledao na estetske aspekte gradnje već je primarno bilo izgraditi što više stambenog prostora.
Skoro svakoga dana prolazio sam tim ulicama, pored tih kuća, praćen pogledima lokalnih mangupa izavršavao na obali Dunava, okupan suncem i vetrom koji je skoro uvek prisutan na obali reke. Sada znam da je to bilo neko moje kaljenje čelika, neki moj heroizam koji iz današnje perspektive izgledatoliko smešno da mi uvek nateruje osmeh na lice.
Ali, bio sam srećan. Neizmerno. Rekame je smirivala, vetar mi je čistio svu negativnu energiju i kući bih se vraćao smiren i čist.
Danas, nakon 15 godina, Dorćol je zamene samo prljavi deo grada koji budi lepe uspomene. Obalu Dunava zaposeli su splavovi, automobili i tereni koje je naš nacionalni teniski heroj dobio da bi mu, valjda, na taj način Beograd odao zahvalnost zbog uspeha. To što je jedna od najlepših oaza mira,sreće i duhovne lepote uništena, to nikoga nije briga. Ponekad prodjem tuda, pokušavajući da izazovem onu emociju koju sam nekada osećao. Lokalnih mangupa više nema, hiperprodukcija stambenih zgrada poplavila je i taj deo tako da su skoro sve stare kuće netragom nestale a pored Dunava stoje neke nove klupe na kojima sede neki drugi ljudi. Čak je reka promenila miris.
Znam da svet ide napred, znam da se sve menja, znam da sam se ja promenio ali najlepše što u jednom gradu postoji nikada ne bi trebalo uništavati. Da ne grešim dušu, neke stvari su poboljšane, postoje nove staze za bicikliste i asfaltiran je dobar deo na mestima gde je to odavno trebalo uraditi ali... Meni, kao nekome ko zna kakav je duh to mesto imalo nekada, dok je sve bilo obično i predivno, ostaje samo da žalim.
Trudiću se, zaista, da prihvatim te promene, da pronađem ponovo deo sebe na tom mestu, da svojoj deci od malih nogu usadim ljubav prema gradskim oazama tog tipa ali, nisam siguran da ću uspeti, da ću iskreno prihvatiti napredak koji je usvojoj biti u stvari nazadovanje...
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (6). Trekbekovi:(0). Permalink
Početak je svaki težak iliti major distraction problem...
sunflower | 13 Februar, 2011 23:26
Početak je svaki težak...
Hm, ovo slušam od kada sam rođen. Govorili su mi da sam prohodao pre druge dece ali da je bilo teško na početku. I naučio sam da čitam i računam sa 5 godina, a i to je bilo teško na početku. Teško je bilo i da počnem sam da vezujem pertle ali eto, nekako sam naučio. Teško sam se prvi put zaljubio ali mi je srce veoma lako bilo slomljeno. U mom životu, izgleda, sve što sam započinjao bilo je teško. Iz ove perspektive ispada da šta god sam započinjao, bilo je teško pa je onda na neki volšeban način postajalo lako. Čudan neki pristup moje familije istoriji moga života.
Priznaću vam, meni nikada početak nije bio težak. Kako sam počeo da hodam, ne sećam se. Da čitam i računam naučio sam veoma jednostavno. Pertle sam skapirao odmah. Devojke sam uvek lako zavodio. Danas, kada treba nešto novo uraditi, nema problema. Brzo shvatam i primenjujem. Ali, tu se uvek pojavi to ali...
Iskreno, meni je najteže istrajati u tome što sam počeo. Počnem nešto i... Ništa. Ne završim. Ili odustanem. Ili jednostavno nestanem.
Kad probam da se setim šta sam sve u životu radio, pokušao ili počeo da pravim, poludim od muke. Fakultete koje sam pohađao ne mogu da nabrojim na prste jedne ruke, devojke ni 10 pari ruku da imam a šupa u vikendici krije nemerljiv broj mojih stolarsko/modelarsko/umetničkih pokušaja. Svaki fakultet sam započeo fantastično, najboljim ocenama ali nakon prve godine sve pada u vodu i nema dalje. Moja mama preko 15 godina čuva lutku koju sam pravio od krpica i kojoj samo nedostaju oči i nos da bi bila gotova. Ako stavim veš da perem, obično zaboravim da ga prostrem pa se isti usmrdi u mašini.
Prvo su mislili da imam nešto što se naziva poremećajem pažnje. To su zaključili jer sam kao dete bio hiperaktivan i do 5. razreda nisam mogao nikako da provedem mirno 45 minuta, osim ako ne dobijem neku zanimaciju koja će me animirati. Od 5. do 8. razreda sam se smarao u školi jer mi je sve bilo lagano, ništa nisam učio a bio odličan, više sam vremena provodio na terenu za basket nego u skoli i učenju zajedno. Srednja škola je već bila ozbiljnija ustanova ali ni ta vrsta treniranja strogoće kod mene nije urodila plodom, i dalje sam ostao "major distracted". O fakultetu sam vam sve već ispričao.
Devojke su uvek bile pored mene. Međutim, ja bih jednostavno posle kraćeg vremena zaključio da ni jedna nije dobra i ostavljao ih. Ti što bi se posle ispostavilo da je moj zaključak totalni promašaj nije me pogađalo, uvek bih mislio da sam dobro uradio. Nisam ostavljao mesta razmišljanjima o pogreškama.
I onda sam se odjednom našao u 31. godini, sam, otuđen, nedovoljno kvalifikovan. Moji prijatelji su pozavršavali fakultete, grade porodice i karijere a ja ih posmatram i usled sopstvenog nezadovoljstva ne mogu da delim njihovu radost. Zavidim im. Osećam se ugroženo u njihovoj blizini. Boli me istina da sam niko i ništa u svetu gde sam uvek slovio za nekoga sa fantastičnom životnom perspektivom.
I mislim da je dosta. Dosta mi je mizerije, dosta mi je sramote, dosta mi je skrivanja u kući i lažnih bolesti prilikom tuđih slavlja. Dosta mi je ničim izazvanog katastrofalnog ponašanja prema ljudima oko sebe samo zato što sam nezadovoljan svojim životom.
Ovaj blog biće moj prozor u svet, moja potraga za sunčevim zracima. Želim da idem za svetlošću, za trenucima sreće, za sopstvenim usavršavanjem, umnim i duhovnim. Želim da ponovo volim ljude, da delim sa njima radost i tugu, da mogu da izrazim nezadovoljstvo na pravi način, a ne da se uvek svađam i raspravljam sa drugima.
Ovaj blog će biti moj hram mudrosti, moj kamen u koji ću uklesati sav onaj trud da prevaziđem sve ono loše u mome biću. Da zauvek ostane zapisano, da znam gdesam grešio, zbog čega i kako daviše nikada ne grešim na takav način.
Pozdrav svim ljudima dobre volje!
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (5). Trekbekovi:(0). Permalink