Jevanđelje po 8. martu...
sunflower | 10 Mart, 2011 22:06
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (2). Trekbekovi:(0). Permalink
Prošlost je, ipak, samo prošlost...
sunflower | 14 Februar, 2011 19:01
Nekada davno voleo sam da se šetam ulicama starog Dorćola, beogradskog naselja na obali Dunava. Krenuo bih od Bajlonijeve pijace pa bih uskim uličicama stigao skoro do Kalemegdana, tu bih skrenuo ka obali Dunava i šetnju završio nanekoj klupi tik pored reke. Kući bih se vratio čuvenim tramvajem broj 2, koji je specifičan po tome što kruži oko centra grada. Bilo je to neko drugo vreme, opasno.
Zemlja se raspadala, ratovi su se vodili a ulicama Dorćola harali su moji vršnjaci koji su tada mislili da su najjači na svetu. Onaj koji bi se slučajno zadesio na njihovoj teritoriji obično bi završio svoje putešestvije bez delova odeće i obuće, umoran od sklekova, krvav od pesnica. Dorćol je bio svojevrsni regrutni centar kasnije najokorelijih i najpoznatijih beogradskih žestokih momaka čija slava se pronosila širom bivše Jugoslavije.
Ja sam imao tu sreću da me nikada nikonije dirao. Nisam bio sa Dorćola ali doživljavao sam ga kao svoj kraj grada. Znao sam svaku ulicu, svaki broj, svaku kuću. A na Dorćolu ste mogli videti neke od najstarijih i najlepših beogradskih kuća. Doduše, već tada su bile stare i oronule ali svaka je odisala nekom čudnom pozitivnom energijom. Kada se danas setim tog vremena, nije mi jasan taj osećaj koji se u meni javljao kada bi ih, po ko zna koji put, iznova video ali ta senzacija i danasu meni izaziva neku prijatnu jezu.
U nekima od tih kuća rodili su se najveći umetnici 20. veka a danas u njima žive siromašne, uglavnom Romske porodice na ivici egzistencije. Bogato tkane zavese zamenile su stare krpe a salonski nameštaj stari kreveti, fotelje i stolice. Tu i tamo našlo se mesta za poneku zgradu klasičnog socrealističnog stila koja se u čitav prostor nikako ne uklapa alii one su izgrađene u vreme kada niko nije ni gledao na estetske aspekte gradnje već je primarno bilo izgraditi što više stambenog prostora.
Skoro svakoga dana prolazio sam tim ulicama, pored tih kuća, praćen pogledima lokalnih mangupa izavršavao na obali Dunava, okupan suncem i vetrom koji je skoro uvek prisutan na obali reke. Sada znam da je to bilo neko moje kaljenje čelika, neki moj heroizam koji iz današnje perspektive izgledatoliko smešno da mi uvek nateruje osmeh na lice.
Ali, bio sam srećan. Neizmerno. Rekame je smirivala, vetar mi je čistio svu negativnu energiju i kući bih se vraćao smiren i čist.
Danas, nakon 15 godina, Dorćol je zamene samo prljavi deo grada koji budi lepe uspomene. Obalu Dunava zaposeli su splavovi, automobili i tereni koje je naš nacionalni teniski heroj dobio da bi mu, valjda, na taj način Beograd odao zahvalnost zbog uspeha. To što je jedna od najlepših oaza mira,sreće i duhovne lepote uništena, to nikoga nije briga. Ponekad prodjem tuda, pokušavajući da izazovem onu emociju koju sam nekada osećao. Lokalnih mangupa više nema, hiperprodukcija stambenih zgrada poplavila je i taj deo tako da su skoro sve stare kuće netragom nestale a pored Dunava stoje neke nove klupe na kojima sede neki drugi ljudi. Čak je reka promenila miris.
Znam da svet ide napred, znam da se sve menja, znam da sam se ja promenio ali najlepše što u jednom gradu postoji nikada ne bi trebalo uništavati. Da ne grešim dušu, neke stvari su poboljšane, postoje nove staze za bicikliste i asfaltiran je dobar deo na mestima gde je to odavno trebalo uraditi ali... Meni, kao nekome ko zna kakav je duh to mesto imalo nekada, dok je sve bilo obično i predivno, ostaje samo da žalim.
Trudiću se, zaista, da prihvatim te promene, da pronađem ponovo deo sebe na tom mestu, da svojoj deci od malih nogu usadim ljubav prema gradskim oazama tog tipa ali, nisam siguran da ću uspeti, da ću iskreno prihvatiti napredak koji je usvojoj biti u stvari nazadovanje...
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (6). Trekbekovi:(0). Permalink
Početak je svaki težak iliti major distraction problem...
sunflower | 13 Februar, 2011 23:26
Početak je svaki težak...
Hm, ovo slušam od kada sam rođen. Govorili su mi da sam prohodao pre druge dece ali da je bilo teško na početku. I naučio sam da čitam i računam sa 5 godina, a i to je bilo teško na početku. Teško je bilo i da počnem sam da vezujem pertle ali eto, nekako sam naučio. Teško sam se prvi put zaljubio ali mi je srce veoma lako bilo slomljeno. U mom životu, izgleda, sve što sam započinjao bilo je teško. Iz ove perspektive ispada da šta god sam započinjao, bilo je teško pa je onda na neki volšeban način postajalo lako. Čudan neki pristup moje familije istoriji moga života.
Priznaću vam, meni nikada početak nije bio težak. Kako sam počeo da hodam, ne sećam se. Da čitam i računam naučio sam veoma jednostavno. Pertle sam skapirao odmah. Devojke sam uvek lako zavodio. Danas, kada treba nešto novo uraditi, nema problema. Brzo shvatam i primenjujem. Ali, tu se uvek pojavi to ali...
Iskreno, meni je najteže istrajati u tome što sam počeo. Počnem nešto i... Ništa. Ne završim. Ili odustanem. Ili jednostavno nestanem.
Kad probam da se setim šta sam sve u životu radio, pokušao ili počeo da pravim, poludim od muke. Fakultete koje sam pohađao ne mogu da nabrojim na prste jedne ruke, devojke ni 10 pari ruku da imam a šupa u vikendici krije nemerljiv broj mojih stolarsko/modelarsko/umetničkih pokušaja. Svaki fakultet sam započeo fantastično, najboljim ocenama ali nakon prve godine sve pada u vodu i nema dalje. Moja mama preko 15 godina čuva lutku koju sam pravio od krpica i kojoj samo nedostaju oči i nos da bi bila gotova. Ako stavim veš da perem, obično zaboravim da ga prostrem pa se isti usmrdi u mašini.
Prvo su mislili da imam nešto što se naziva poremećajem pažnje. To su zaključili jer sam kao dete bio hiperaktivan i do 5. razreda nisam mogao nikako da provedem mirno 45 minuta, osim ako ne dobijem neku zanimaciju koja će me animirati. Od 5. do 8. razreda sam se smarao u školi jer mi je sve bilo lagano, ništa nisam učio a bio odličan, više sam vremena provodio na terenu za basket nego u skoli i učenju zajedno. Srednja škola je već bila ozbiljnija ustanova ali ni ta vrsta treniranja strogoće kod mene nije urodila plodom, i dalje sam ostao "major distracted". O fakultetu sam vam sve već ispričao.
Devojke su uvek bile pored mene. Međutim, ja bih jednostavno posle kraćeg vremena zaključio da ni jedna nije dobra i ostavljao ih. Ti što bi se posle ispostavilo da je moj zaključak totalni promašaj nije me pogađalo, uvek bih mislio da sam dobro uradio. Nisam ostavljao mesta razmišljanjima o pogreškama.
I onda sam se odjednom našao u 31. godini, sam, otuđen, nedovoljno kvalifikovan. Moji prijatelji su pozavršavali fakultete, grade porodice i karijere a ja ih posmatram i usled sopstvenog nezadovoljstva ne mogu da delim njihovu radost. Zavidim im. Osećam se ugroženo u njihovoj blizini. Boli me istina da sam niko i ništa u svetu gde sam uvek slovio za nekoga sa fantastičnom životnom perspektivom.
I mislim da je dosta. Dosta mi je mizerije, dosta mi je sramote, dosta mi je skrivanja u kući i lažnih bolesti prilikom tuđih slavlja. Dosta mi je ničim izazvanog katastrofalnog ponašanja prema ljudima oko sebe samo zato što sam nezadovoljan svojim životom.
Ovaj blog biće moj prozor u svet, moja potraga za sunčevim zracima. Želim da idem za svetlošću, za trenucima sreće, za sopstvenim usavršavanjem, umnim i duhovnim. Želim da ponovo volim ljude, da delim sa njima radost i tugu, da mogu da izrazim nezadovoljstvo na pravi način, a ne da se uvek svađam i raspravljam sa drugima.
Ovaj blog će biti moj hram mudrosti, moj kamen u koji ću uklesati sav onaj trud da prevaziđem sve ono loše u mome biću. Da zauvek ostane zapisano, da znam gdesam grešio, zbog čega i kako daviše nikada ne grešim na takav način.
Pozdrav svim ljudima dobre volje!
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (5). Trekbekovi:(0). Permalink